preskoči na sadržaj

Osnovna škola Vrbani

Login
Novo na stranicama

 

       KLOKAN BEZ GRANICA


JELOVNIK

Priloženi dokumenti:
Jelovnik 25.03.2024.-27.03.2024..doc

Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Anketa
Koliko dnevno sati koristiš stranice društvenih mreža?







KORISNE POVEZNICE

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 2. 10. 2017.

Ukupno: 410887
Danas: 56
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Intervju s hrvatskim veslačem, Valentom Sinkovićem
Autor: Vanja Pavlić, 31. 10. 2017.

Intervju s Valentom Sinkovićem, hrvatskim veslačem koji je osvojio zlatnu medalju na olimpijskim igrama u Rio de Janeiru te na svjetskim prvenstvima u Novom ZelanduJužnoj KorejiNizozemskoj i Francuskoj – mjesta za nabrajanje osvojenih srebrnih i brončanih medalja u njegovoj karijeri jednostavno nema dovoljno…


UVIJEK TREBA NETKO STROŽI I ZAHTJEVNIJI DA TE NEČEMU NAUČI

 

U petak, 27. listopada 2017. godine našu školu posjetio je poznati veslač Valent Sinković. Čekali smo ga već tjednima te se nestrpljivo pripremali za njegov dolazak.

I mi, školske novinarke, iako smo već nekoliko puta intervjuirale  naše poznate sportaše i sportašice, bile smo strašno uzbuđene i uvjerene da se nismo dovoljno pripremile za razgovor sa sportašem koji ima toliko uspjeha kao Valent Sinković.  Da smo bile u krivu, potvrdio nam je i sam Valent rekavši nam da smo se spremile bolje od pravih, odraslih novinara!

Isprva nas je bilo sram pitati ga sva pitanja koja smo pripremile, naročito ona koja se odnose na njegov privatni život, no nešto zbog urođene nam znatiželje, a nešto i zbog Valentove srdačnosti i pristupačnosti,  strah i sram su brzo nestali i uskoro smo ugodno razgovarali. Pročitajte što nam je rekao.

Mnogi mladi ljudi bave se nogometom, košarkom, tenisom ...  Iz kojeg si se razloga ti odlučio za veslanje, a ne za neki od „uobičajenih“ sportova?

Pa ja sam se kao mali isto bavio nogometom. Zapravo, najprije sam se bavio gimnastikom pa onda nogometom. Tada je moj stariji brat vidio veslanje na televiziji i htio je probati, a onda sam ja zapravo otišao za njim. Znači - krivac je brat.

Jesi li, kada si se počeo baviti veslanjem, odustao od gimnastike i nogometa ili si ih i dalje trenirao? Koji ti je sport od ta tri najdraži, najzabavniji? Baviš li se možda uz veslanje danas još i nekim drugim sportom?

Kada sam nakon gimnastike krenuo na nogomet, bavio sam se samo nogometom. Tako je bilo i nakon nogometa – samo sam veslao. Počeo sam negdje 2000. godine – kad sam imao 12 godina.

U veslačkom treningu i trčimo i vozimo bicikl, bavimo se i skijaškim trčanjem, tako da se zapravo uz veslanje bavimo i s dosta drugih sportova. Volim još i tenis, nogomet… Time se više zabavljam, onako rekreativno, s prijateljima.

Veslači ponekad veslaju sami, ponekad još s nekim. Veslaš li ti uvijek sa svojim bratom ili katkad biraš nekog drugog za zajedničko veslanje? Što ti je draže?

Zadnjih desetak godina veslam najviše s bratom, ali ponekad veslam i u većim posadama gdje je još neki treći veslač s nama. U nekim klupskim posadama na državnom prvenstvu brat i ja veslamo s našim kolegama iz kluba.

Mnogi  se sportaši  ozlijede tijekom karijere. U veslanju ljudi često istegnu mišiće pa ih zato bole ruke i noge.  Ja treniram odbojku. Na početku su me ruke jako boljele.  Pomišljala sam na odustajanje, ali na svu sreću, ipak sam nastavila trenirati. Jesi li i ti tijekom karijere pomišljao na odustajanje? Je li ti drago što si nastavio trenirati – sad si ipak profesionalac.

Bilo je i kod mene, kao i kod tebe, teških trenutaka i dosta ozljeda, ali to je normalna stvar u vrhunskom sportu. Nisam, čini mi se, baš nikada pomislio da ću odustati. Smatram da treba ustrajati u svemu što radiš u sportu, ali i u životu, do kraja. Definitivno, drago mi je što sam nastavio trenirati - to volim raditi, to mi je najveći gušt.

Kada si tek počeo trenirati, vjerojatno nisi odmah bio baš dobar u veslanju. Jesi li ijedanput pao u vodu? Je li ti bio neugodno?

Jesam, više puta sam se prevrnuo, da. Treba puno treninga kako bi se savladalo nešto kako treba. I da – puno puta mi je bilo neugodno – bilo me sram pred svima koji su me vidjeli. I bilo je hladno, voda je znala biti jako, jako hladna. Ali sve to je sastavni dio sporta.

Jesi li mijenjao klubove? Možeš li preporučiti svoj ili neki drugi klub?

Nisam, cijelo vrijeme sam u istom klubu. Definitivno ga mogu i preporučiti. U zadnjih šest do sedam godina to je sigurno najbolji klub u Hrvatskoj - ima najbolje trenere tako da sam u njemu jako sretan.

Svaki trener ponosan je na svoje igrače – pogotovo kada oni postanu poznati, uspješni reprezentativci. Tko je bio tvoj prvi trener, osoba koja te naučila osnovama veslanja? Je li bio strog? Je li ti drago što ti je baš on bio trener?

Moj prvi trener zvao se Toma Grego – trenirao me u početnim, najmlađim danima, i to otprilike prve tri, četiri godine. Naučio me sve ono osnovno o veslanju. Da, bio je strog… i zahtjevan… ali danas znam da treba netko biti malo stroži da te nečemu nauči. I tada mi je sigurno bilo drago što me baš on trenira - bio je najbolji trener za mene.

Mislim da svatko ima nekog svog idola. Moj je hrvatska odbojkašica Samanta Fabris. Tko je tvoj idol?

Imao sam i ja, dok sam bio mlađi, dosta idola, i to iz raznih sportova. Kad sam se počeo baviti veslanjem, to su, naravno, bili veslači. Sjećam se da su prije njih bili nogometaši, ali uglavnom idoli su ti iz sporta kojim se baviš.

Išao si na razna natjecanja i tamo upoznavao različite ljude. Koje ćeš natjecanje pamtiti po najboljoj atmosferi? Jesi li još u kontaktu s nekim protiv koga si se natjecao ili se još uvijek natječeš?

Definitivno, olimpijske igre - to je vrhunac sporta i tamo je uvijek prekrasno ozračje… i svi su u tom nekom olimpijskom duhu. Svi se druže … tako da su to sigurno olimpijske igre.

U veslanju se puno družimo izvan čamca i sa suparnicima, tako da se često i privatno čujemo, izvan natjecanja. Nekad oni dođu kod nas trenirati, nekad mi kod njih, tako da se u veslanju često sklapaju zaista velika prijateljstva.

Nakon što ste u disciplini dvojac na pariće ti i tvoj brat  osvojili sve što se može osvojiti, prebacili ste se u disciplinu dvojac bez kormilara. Kako ste se snašli u novoj disciplini? Koja je od njih teža, koja zabavnija i zanimljivija? Zašto?

Da, htjeli smo neki novi izazov i prešli smo u drugu disciplinu. Još uvijek se tražimo, ali eto,  uspjeli smo osvojiti srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu. Nadam se da ćemo sljedeće godine biti još jednu stepenicu više. Svaka disciplina ima svoje zahtjeve, mi smo u dvojcu na pariće bili duže vremena i uspjeli smo je savladati, a dvojac bez kormilara još nismo savladali do kraja. Što se tiče težine, isto je. Svaka ima svoje izazove.

Što je, ako se tebe pita, najvažnije u veslanju i zašto?

Najvažnije je biti uporan. Naravno, tu je i puno treninga i puno toga što treba žrtvovati. Ipak mislim da svatko tko je uporan, bit će i dobar.

Završio si Kineziološki fakultet gdje si se školovao za kondicijskog trenera. Je li taj fakultet bio tvoj prvi izbor? Jesi li želio upisati baš taj smjer? Misliš li se time baviti u budućnosti, kad završiš veslačku karijeru?

Pa je, Kineziološki mi je bio prvi i jedini izbor. Od malih nogu, kada sam bio otprilike kao vi sada, htio sam biti nešto vezano uz sport i razmišljao sam o tom fakultetu.

Nisam još sto posto siguran čime ću se baviti, ali definitivno ću ostati u sportu zato što sport najviše volim i tu najviše mogu dati sebe. Završavam specijalizaciju, sada već dvije godine. Cilj mi je da to završim, a poslije, tko zna.

I mi znamo da je često teško uskladiti školu i sport ako puno vremena provodiš na treninzima. Jesi li i ti imao taj problem? Kakve su ti bile ocjene? Jesi li stizao družiti se s prijateljima?

Naravno da je i mene to mučilo, ali shvatio sam da samo treba vrijeme dobro prilagoditi, treba biti uporan i u jednom i u drugom i definitivno se može oboje. Jesam – stigao sam se i družiti: to je također sastavni dio sporta, druženje, kad s nekim veslaš, kad s nekim dijeliš i dobro i loše, onda ostanete najbolji prijatelji do kraja života.

Svatko se na nekakav način nagrađuje za postignut uspjeh. Ja nakon svakog dobro odrađenog treninga ili dobre ocjene kupim jednu čokoladu kako bih ju pojela. Nagrađuješ li i ti svoj trud? Na koji način? Nagrađuju li te možda članovi obitelji, fanovi ili trener?

Ne znam baš što se tiče nagrađivanja. Meni je više kad napravim neki dobar trening odličan osjećaj iznutra, onda sam sretan. To mi je najveća nagrada. Od ostalih kao nagradu ne dobivam ništa specijalno, nije da mi baš nešto kupuju, ali uvijek su sretni kad sam ja sretan i kad mi dobro ide. Tako mi daju potporu.

Bi li htio da se tvoja djeca bave veslanjem po uzoru na tebe ili da se bave nekim drugim sportom – da ne žive u tvojoj sjeni?

Definitivno bih da se bave sportom, ne mora to biti veslanje, ali sport je i zdrav, i dobro razvija čovjeka tako da ću ih svakako usmjeriti na sport pa će sami izabrati onaj kojim će se baviti.

Poznat si diljem svijeta, pogotovo u Hrvatskoj. Imaš li zato puno fanova? Šalju li ti oni mailove ili poruke? Motiviraju li te da se nastaviš baviti veslanjem i osvajati nagrade?

Pa imam, ljudi vole to što radim i baš to cijene i prate, tako da uvijek netko dođe i čestita nam na uspjesima i to je baš lijepo. Ipak ne mogu reći da su baš fanovi ti koji me motiviraju da nastavim veslati, ali naročito su mi važni u nekim teškim trenutcima, kad mi je teško. Tada mi uvijek netko da potporu i tako me  „malo digne“ kad mi je najpotrebnije.

Svatko se želi opustiti u svoje slobodno vrijeme pa svi nekad odlazimo u kino, kazalište, na koncerte… Zabavljaš li se i ti na taj način? Voliš li više kazališne predstave ili filmove?

Da, naravno, volim otići u kino, ali i u kazalište, na koncert katkad, ali volim pogledati i druge sportove pa izaći na utakmice, malo se zabaviti s prijateljima.

Siguran sam da sam u životu pogledao više filmova nego kazališnih predstava, ali i one su jako zanimljive i lijepe, tako da mislim da čak više volim predstave nego filmove.

Što najviše voliš gledati u kazalištu: opere, tragedije, komedije? Ideš li češće u kazalište s prijateljima ili sa ženom?

Komedije, komedije definitivno. U kazalištu sam više sa ženom, a u kinu i sa ženom, i s prijateljima.

Pročitale smo da su tvoje najdraže jelo lazanje i da ti ih najčešće priprema tvoja žena. Pomažeš li joj u kuhinji ili više odmažeš? Voliš li kuhati? Što, po tvojem mišljenju, najbolje kuhaš? Je li ti draže biti kušač ili kuhar?

Naravno da pomažem u kuhinji. Apsolutno sam bolji kušač nego kuhar - moja žena definitivno zna bolje kuhati, ali pomognem joj. Snađem se nekako - nije baš sad da guštam u kuhanju, ali pomognem ženi kad radi nešto jednostavno, recimo jela od tjestenine,  a to je i dobro za nas sportaše pa onda u tome volim i pomagati.

Svatko voli pogledati neku dobru utakmicu. Koju utakmicu ti najviše voliš pogledati: nogometnu, košarkašku ili neku drugu? Koji je tvoj najdraži klub?

Ha, pa, gledam većinu sportova,  sad da mi je neki najdraži klub, teško mi je reći. Volim, recimo, pogledati tenis. Meni najdraži sportaš je Federer, tenisač.

 

I tako, pitanje po pitanje, odgovor do odgovora, došlo je vrijeme da se rastanemo s Valentom Sinkovićem. Na kraju smo se još puno slikale s njim, on je rado dijelio autograme, i shvatile smo da nam je zaista drago da je posjetio baš našu školu, a ne neku drugu - ipak je to nešto posebno. A tek moći ga intervjuirati!!! Saznale smo i mnogo toga iz njegovog privatnog života, bio je baš strpljiv. Na kraju mu jedino možemo reći – veliko HVALA!

Mi smo uživale, a nadam se da ćete i vi, kako čitajući naš intervju, tako i gledajući slikice koje stavljamo na njegovom kraju.

 

(Razgovarale: Katarina Ćosić,  Antonija Galić i Lucija Radoš, 6.c) 

 

      





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju